Nekad davno mi klinci iz Bregane nismo imali nikakve prepreke u kretanju. Postojao je jedan puteljak preko Bregančice i vodio u tamo neku Sloveniju. Ponekad smo išli tamo. A onda se netko sjetio tamo povući liniju, staviti par kućica, proširiti cestu, sve smo to iz dana u dan promatrali dok nam nisu rekli e sada dalje ne može. Odjednom, mi klinci bez dokumenata, bili smo ograničeni i dalje nismo mogli. Snalazili smo se svakako, pa znali ponekad prijeći granicu zdravstvenom iskaznicom… Bilo je to neke ’91. ili ’92., teško je reći jer nije bilo mobitela, digitalnih fotoaparata, da bi ovjekovječili taj događaj, ostali su samo zapisi u glavi koji su vremenom blijedili.
Danas, 30-ak godina kasnije ta linija je opet nestala i možemo se kretati kao nekad, bez ograničenja, bez dokumenata. Bila je to prilika koju nisam želio propustiti i slobodno sam se provozao preko te zamišljene linije.
Na kraju sam otišao do bankomata i isprobao još jedni novinu danas – novu valutu. Tu ne mogu reći da sam baš toliko sretan. Svjestan sam da će nam neke stvari biti jednostavnije, da će euro vjerojatno u budućnosti donijeti dosta dobrog, ali osjećam sentimentalnost za kunom. Nekom će to biti smiješno, a netko će razumjeti…