ZG- Vinkovci- Šid- BG- Prijepolje- Kamena Gora- Sopotnica- Nova Varoš- Sjenica- Pešter- Novi Pazar- Raška- Kopaonik- Ćelije- Niš- Sićevačka klisura- Niška Banja- Leskovac- Vlasina- Svođe- Pirot- Zaječar- BG- granica- Slavonski Brod- ZG
Dan 1. Zagreb- Vinkovci- Šid- Beograd
Sat navijen u 5h. Stvarno ne znam kad sam zadnji put prečuo da sat zvoni. I ne volim sve nabrzake, volim na tanane. Ali mi spavanje ubilo višak vremena. Jurim na Glavni. Bar imam kupljenu kartu. Smjestih se u kupe, bike je zavezan, noge ispružene, alergija praši. Još vrtim kombinacije do Beograda, ali mislim da ćemo to morati na licu mjesta.
Dakle, vlak ZG-BG ne vozi. A zajebancija sa busom i da li je to jutro vozač dobre volje da mi uzme bike u buksu mi je prekomplicirana. Jer ak me otkanta, onda samo gubim vrijeme i nervoza je jača. Tak, eto me u vlaku, pokušavam zaspati al ne ide. Prolazi “majka” sa djetetom. Mali zastaje. Kao nešto gleda. Alarm se pali. Nekaj kemijaju oko bicikla. Ali nemaju kaj za uzeti, možda boce za vodu. I tak kontam dal da provjerim. Ulazi druga “majka” i zašprehava me, oće kune, gladna djeca. I tak, odoše svi oni, alarm divlja u glavi. Ma daj, nisu niš zeli, tu meni na oči.
Dižem dupe, vlak je krenuo. Sunce vam pokvareno lopovsko, ode pumpa. Nemrem verovat. OK da stariji kradu, ali mi ne ide u glavu kak objasne djeci da je krasti OK. Jedino ak imaju HDZ iskaznicu. OK. Dan je loše započeo. Valjda ne bu potrajalo. Jedva dočekao Vinkovce da uzjašem bike i razvjetrim mozak od lopova. Letim prema granici i Šidu.
Tamo me čeka jedna od legendi- Ivan Mladenović. Da i njega napokon upoznam. Sina Nemanju znam, koji me je ugostio prije par godina u Constanzi kad sam pedalao sa Matejom prema Crnom Moru. Ivan- ljudina nevjerojatnog duha i života. Biciklom do Pekinga za pomoć oboljeloj djeci, pa pješke do Hilandara i Ostroga i zadnje hodanje preko Bajkalskog jezera po zimi. Po zimi u Sibiru. Jurim ga vidjeti jer čovjek radi, nije na GO ko ja. Uspjevam sa vjetrom u leđa. Nađosmo se u Šidu. Nažalost 40 minuta je prekratko za druženje sa ovakvim Čovjekom. Svatko svojim putem. Prvo po SIM katricu da budem online. E sad vlakovi niti iz Šida, niti iz Sremske Mitrovice ne voze za BG.
Jedina opcija je bus. Ili do Novog Sada pa na vlak za BG. Predivna Gđa. koja prodaje karte zove vozača. Nema gužve u busu. Uzima mi bike. Sve se može uz malo dobre volje. Sat i pol vožnje do BG. Puževim korakom preko Gazele. I onda pucanj u glavu. Ovdje stvarno jebe lud zbunjenog. U Zg-u, kad se vozam biciklom pizdim na ove pametne gradske glave koje dopuštaju da tamo gdje je nekoć bila obiteljska kuća, da se izgradi zgrada. I onda ti isti kukaju kako je grad zagušen, itd….
Grad se treba širiti u prema van, ne prema unutra. Ali to je izgleda ona balkanska obrnuta psihologija- kontra svih. Ali ovi u Begešu su nadmašili sami sebe. Jebate, pa u centru grada su napravili još jedan grad. Neboder do nebodera. Beograd na vodi. Pa trebat ćeš krenuti u 5 ujutro iz garaže da izađeš iz nje na cestu. Nadam se da ove naše pametne glave ne buju išli u Beograd po ovakve ideje. Ali pustimo mi glavešine i puste pare koje su vrte. Imam cajta, ajd do želježničkog da vidimo opcije do Prijepolja. BUS iz znanih razloga otpada. GPS se vrti, nemre se snaći. Zaustavljam jednog biciklistu. Trebam Novu, ne Staru želježničku stanicu. Prvo mi objašnjava, pa odustaje. Ajd za njim, bu bilo lakše. Sva sreća bijaše. Da ne piše da ste na kolodvoru nemate pojma gdje ste.
Gledam one silne stepenice. Pa tko bu tu sa biciklom? Jer vani ničega nema. Sve je po zemljom. Ali oko sokolovo skuži lift koji i radi. RAJ! Vlaka ima, samo u ove prigradske mogu sa bikeom. U onaj brzi, za Bar, nemrem. Uzeh kartu, jedna briga manje sutra. Potraga za hostelom uspješna, idemo na Dorćol. Usput naletih na dućan sa Craft pivama. Malo se opskrbih. Napokon tuš da saperem ovaj sav znoj i umor sa sebe.
Druženje sa Turčinom Nazimom arhitektom koji traži posao po EU, Timom iz Švabije koji je završio srednju pa sad putuje godinu dana po svijetu sa biciklom, Rusima koji drže hostel, promenada izbjeglica od kojekuda. Ugodno druženje, mozak malo trokira od engleskog i umora i pive, ali se osmijeh ne skida sa usana. Napokon krevetac. Zaspao ko klada.
Dan 2. Beograd – Prijepolje
I tako sam mislio da ću spavati do jutra. Kadli Pakistanac ispod mene krene u sječu bukve i hrasta. Ni čepovi ne pomogoše. Spuštam se dolje. Na terasi zdrogirani Amer, super lik iz Kolumbije i Nizam. Od muke žicam cigaretu. Pričamo do jedno 2 ujutro. Svi odoše do kreveta, osta sam, spavam na podu na jastucima u blagavaoni, sva sreća je dovoljno toplo vrijeme vani, pa mi nije hladno. Napokon zaspao ko čovjek. Jutarnje razgibavanje po kafu, mlijeko, burek… Dogovor sa Igorom Žuvelom iz Vele Luke. Ne vidjesmo se milion godina. Sretni ko mala djeca. Puno tema, puno priče, vrijeme proleti, voz polazi. Možda se zalomi neki susret po putu, ak bu bilo cajta. Skoro završio na krivom peronu, ali dobar portir me uputi na pravi vlak. Kao naši Zg prigradski. Uđeš ko Car u vlak, nasloniš bicikl na svoje mjesto i ostalo je samo strpljenje do Prijepolja. Krene pa stane na svakoj stanici. Pa stoji jer čekamo neki drugi vlak i tako jedno 8 sati. Utrnuo na sjedalima. Nemreš se ni ispružiti. Prolaze vidici, sela, prekrasni krajolici, ali sve puževim korakom. A sama pruga je brdsko-planinska pa i nemre bit brže. U upade mi u oči- Republika Srpska (RS). I kontam, netko se zajebo. Valjda Republika Srbija. Ali nije. Pruga prolazi kroz Štrpce, koje je formalno, RS. Nega granične ni ikakve policije, izađete iz vlaka i kroz stare stepenice ulazite u BiH. Ludilo. I kad mi postalo jako dosadno počeo sam primjećivati tunele. E moj Barbiću, ni ti ih ne bi sve popamtil. Odustao sam kod 103. tunela. A koliko ih ima još do Bara, kroz Crnu Goru…
Noć je davno pala. Spuštamo se u Prijepolje. Nisam nikaj rezervirao, idem direkt tamo pa… Svijetla popaljena na biciklinu, vozim se nekim makadamom uz Lim, preko mosta i eto me u centru. Trafika, cigare. GPS me ponovo nekaj mota ni sam ne zna gdje bi. Prilazi čovjek. “Šta tražiš?” “Konak Etno selo.” “Ajd sa mnom, nećeš naći.” Nikola, umjetnik, ljudina. Dođosmo, konak popunjen. Dobismo male Zaječarce. Nikola okolo zivka gdje ima slobodnih mjesta za noćenje. Hisar ima. Ali prije toga me vodi na najbolju Komplet lepinju u Srbiji. U Užicu je odlična, ali, ova rastura. Napokon konak. Tuš. Zaspao ko klada.
Dan 3. Prijepolje- Kamena Gora
Naspavan odmoran i gladan. Prvo, znači, na komplet lepinju u pekaru Atina, na popunu stomaka. Potom se nađoh sa Nikolom na ugodom pričanju od jednih sat i pol. Ma čovjek ga poželi za zeta. I za svaki slučaj odoh do policije provjeriti da li moram ja napraviti prijavu boravka ili vrijedi ono iz hostela i hotela. Vrijedi. A sad samo ravno ubrdo.
Školaraca na cesti malo more. Počela je škola.Hvatam se ceste, skretanje prema Pljevlji ( CG) i onda malo smijeha. Stoji plava prometna tabla sa smjerovima i imenima gradova. Jedan bode u oči- Titograd. Zaboraviše ga promijeniti u Podgoricu.
I onda samo brdo, brdo, brdo. Široka cesta, prometa onak. Sunce piči ko da je ljeto. Ponestaje vode, u selu točim. Naletio i potamanio grm kupina. Imaju i malina ali su ih pobrali. Skretanje za Kamenu Goru. Cesta je pogoršana, ali zato guštam u zelenilu, žuboru vode, pjevu ptica. Izlazim iz šume, otvaraju se vidici na planine.
Brda na bacanje, zrak svjež bode za pluća, mir i tišina u visini. Počinje ubrdo. Stajem pod veliku jabuku u hlad. Vrijeme je odlično. Na Suncu kuhaš. U hladu cvokoćeš. Imam pljuge, nemam upaljač, kao, onda bum manje pušio- magare. Spušta se stara Mazda- Nizozemci. Zaustavljam.
Žicam vatre, dobih upaljač. “Može pomoć. Išli smo gore, ali dalje je makadam a mi bi smo u Crnu Goru.” “Aaaa?. Ček malo. Pa tu ne možete, jedino ak ste šverceri. Ajd vako. Samo ravno do glavne ceste, pa lijevo, pratite oznake Pljevlja (MNE) i na navigaciji uključite opciju “avoid unpaved roads”( naučio i ja na teži način).” Odoše nasmijani.
Cesta sve strmija, nema više pedalanja. Dahćem, al ne odustajem. Napokon prijevoj. Lagani spust. Dobro Došao u Kamenu Goru! Uf, već sad je prekrasno. Smreke, prevelike, kao giganti me gledaju kaj ću dalje. Snimam. Odluka pada, odoh tu di ima više ljudi. “Dobar dan. Jel ima ovdje kakav dućan?” “Nema. Šta ti treba?” “Cigara i mlijeka.” “Di si mlijeko našao?” “Ima cigara ovdje kod Miloša u kafanu.””Ajd super. Daj Sarajevsku Drinu.” “Odakle?””Iz Zagreba.” “Ne zezaj. Ajd na rakiju.”
Presvukoh se nabrzaka, zasjeo za stol sa Šumarima. Miloš donosi rakije kao da sutra ne postoji. Kasnije dolazi Donna pa ona preuzima nošenje. Ja više nemrem. Pitam Donnu jel mi može rentat sobu. Pa naravno, di ćeš ovakav. Otuširao se, malo nadošao, Šumari su otišli inače bih poginuo za šankom. Miloš i Donna. Miloš domaći čovjek, drži kafanicu u Donninoj kući u prizemlju. Pravi gorštak. Malo priča. Puno radi. Donna- iz Smedereva. Al živi u USA. Super- Woman. Da ne duljim. Skuhao juhu od vrganja da malo svi zamezimo. Malo priče, malo meze i dođe noć i vrijeme da rakija ispari iz mene.
Dan 4.
I am text block. Click edit button to change this text. Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.
Dan 5.
I am text block. Click edit button to change this text. Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.
Dan 6.
I am text block. Click edit button to change this text. Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Ut elit tellus, luctus nec ullamcorper mattis, pulvinar dapibus leo.
