Zagreb – Rakovica – Željava – Una – Cetina – Dinara – Peć Mlini – Kravica – Baćine – Neretva – Ston – Mljet – Dingač – Lumbarda – Vela Luka
19.-29.7.2021.
Dan 1. Zagreb- Pisarovina- Karlovac- Donje Mrzlo Polje Mrežničko
Jutro otmurno. Ivor se snalazi pronalazeći put do Babe, ali neka, bu bolje naučil kak se “drajva” po Metropoli. Baba mu uvaljuje materijalno-tehnička sredstva da ja ne vidim, al znam da mu to ni dovoljno ni za dva jača gableca. Sjedamo u sedla do benzinske, valja malo zraka u gume. Oko nas sivilo, u daljini crnilo, ne puše preveć, sparno. Ak nas pogodi, OK, ak ne još bolje. Niš puno ne razmišljamo, sam vozimo. Od razmišljanja zna i glava zabolit. Odvalili breg veliki, sustili se na Pisarovinu, oralna popuna energetskih zaliha. Po običaju mi Vox malo klipše prvih par dana, a onda gutam njegovu prašinu. Stigosmo pred Karlovac, otvorilo se nebo. BUS stacija nas štiti. Stala kiša, pičimo “ljeda”, stajemo u slastičarnu “Monika” na okrijepu, dok vani lagano propadava. Puni cukara, skoknusmo do dućana da imamo kaj za jesti navečer i sjutra izjutra. Stižemo u Donje Mrzlo Polje Mrežničko, znači drugo najduže ime mjesta u HR. Prvo je Gornje Mrzlo Polje Mrežničko.
Kolega, dragi Luka, iz Toplane nam je osigurao konak i kupanje. Da puno ne nakisnemo ( najavili su neku ludu neveru) ostavil nam je hangar otvoren, a kupamo se u Mrežnici. Prvo se bućnuli i oprali, pripravili klopu, trgnuli po pivo. Vox je rekel da bu samo malo legel da zravna leđa. To je bilo u 18.30h. Krmil je do jutra. Ja sam malo toćao noge u Mrežnici, pa malo pive u sebi, obišao susjede i priključio se Voxu u tišini snova.
Dan 2. Donje Mrzlo Polje Mrežničko – Perjasica – Rastoke – Camp “Bear”
Kroz noć je nekaj protutnjalo, ali niš strašno. A i da je bilo, imali smo pravi krov nad glavom. Doručak, pospremanje, zahvala Lukinoj majci na gostoprimstvu i pedale pod noge. Brzo smo u Dugoj Resi na mostu nad Mrežnicom. Divimo se njenoj ljepoti ovdje u urbanom okruženju. U prirodnom je nenadmašiva. Taljigamo nama lijevom uzvodnom, ustvari pravom nizvodnom desnom stranom Mrežnice uz prekrasne kuće i prirodu. Ne žurimo. To je i bit putovanja, uživanje. Kod kampa “Slapić”, gdje smo prije godinu noćili, ostavljamo Mrežnicu i hvatamo se brda. Ustvari vozimo između magistralnih za Ogulin i Plitvička jezera. Cesta dovoljno uska za jedan auto, kojih na sreću nema.
Zelenilo probujalo oko nas od kiša. Milina za vidjeti i disati. U ovoj pustopoljini se pojavi i pokoja kuća, i ovca i pas. Makadam je suputnik, asfalt samo u snovima. Mir i tišina. Sin i otac. Tko to može platit? Ali, ima jedna caka. Ovo čudo od djeteta( naravno svatko hvali svoje) još malo i postaće punoljetan. A tada vjerojatno ide “vritnjak”- tj. “Ajd stari ohani, odoh ja sam.” Samo se nadam da je na svi ovim planinarsko- biciklističkim putešestvijama dovoljno naučio. Jer kad tad dojde taj dan kada Ptić poleti iz gnijezda i ode svojim putem. Po makadamu je malo teže pedalat, ali ide nekak. Tu i tamo se malo poguramo nogama.
U selu Perjasica, odmaramo uz groblje i NOB spomenik. Banana nas krijepi, domaća mještanka upozorava na visoku travu i zmije koje se kriju u njoj. Ma neće svoj na svoga. Ostavismo selo, negdje kod Srednjeg Poloja, se nebo otvara, skrasismo se kod Crkva Uspenja Presvete Bogorodice. Božja kuća je zaključana, ali nam je zvonik štit nad glavom. Propadava kiša, i zahlađuje. Valjda ne bu dugo, da se ne pothladimo. Stalo. Idemo dalje. Otvaraju se vidici, pašnajci, šume i pokoja kuća u ovoj predivnoj nedođiji. Naletismo i na farmu konja. Ajd ovdje ima smisla, ima mjesta za letat i nema nikoga.
Sreli cijelo vrijeme 1 auto. Napokon spust po makadamu, malo nam ga je dosta za danas. Spuštamo se na Koranu u Bukovcu Perjasičkom. Od kiša ima i Korane. Stajemo na pauzu, svatko hvata svoj dio pogleda na rijeku i gušta. S lijeve strane je prekrasno zeleno livadno čudo- Korana Camping. Ima bogami 2 auta. Tak je lepe da bi i mi ostali, ali imamo raspored, ne uvijek fixan, ali danas je tako.
Kak je bilo nizbrdo do Korane, tak je sad ubrdo, ali je bar asfalt. I nažalost D1. Kaj se mora , mora se. Koji put moraš i po glavnoj. Na svu sreću bez puno buke oko nas, mada ima podosta prometa, stižemo do Rastoka. A one u svom sjaju se razbacuju vodom, slapovima, bukom, zelenilom. Nekaj prekrasno. Gledaš i samo gledaš. Nema tu mozganja. Osim kad se želudac javi. Spustismo se do gradskog kupališta, pod sjenicom je udobnije. Slanina, kobasica i bakalar plaćaju cijenu naše gladi. Nitko se ne kupa.
Ali pod sjenicama uredno nacijepana drva, da imate s čime roštilj naložit koji je pored. Nahranjeni, pičimo dalje. Pogled na stari grad Slunj i Slunjčicu podno njega. Lijepo. Ostavljamo Slunj i njegove ljepote. Hvatamo se asfalta i na konak. Selište Drežničko- kamp “Bear”. Mrak!!!!
Pričam sa curom na recepciji. Malo čudno priča hrvatski. Kontam, OK, cura volontira, ne moraju svi pričati hrvatski. Odmah nam naplati noćenje, ali i pojasni ono kaj ja nisam odmah pokopčao, nego Vox. Tam di smo mi, šatoraši, ima ogromna nadstrešnica, kao sjenica sa stolovima , madracima za ležanje. Ali ako se popnemo po lojtrama (ljestve, skale, merdevine, tarabe) gore je spavaona od slame. RAJ!!! Tuširanje u ladnoj vodi. Jbga, nema Sunca, nema tople vode. A to što nam bilo lijeno otić 100 metara do pravih tuševa sa TOPLOM VODOM, sami smo si krivi. Dakle kamp je mrak.
Osim kaj smo mi malčice glupi. U kasnijem razgovoru sa predivnim vlasnicima kampa, saznajem da cura koja je falšala sa hrvatskim, je njihova kćer. Jednostavno se zbunila kad je čula hrvatski, jer naši ne dolaze u kamp. Samo furešti. Sa doamćinima pada naravno i domaća rakija, i odlične info za dalje i obećanje da idući put ne bumo platili kamp. Večerica je složena, pive popijene. I večeras najavljuju neku neveru. Koga briga, sjenik nas štiti. Jest da se malo zaljuja kad se okrećete, ali … Nismo u Hiltonu. Ivor po “defoltu” prvi zamre i zadnji se diže.
Dan 3. Kamp “Bear”- Željava- Donji Lapac
Naspavani na slami, zadnji put smo tako spavali uz Drinu, Seoce ko nekad, “Sunčana Reka” u Srbiji. Doručak i rakija nas razbuđuju. Hvatamo se preporuka naših domaćina i gordo idemo nizbrdo na Koranski most prije Plitvica i zbogom Plitvice odosmo mi lijevo. Preveć raje je gore po jezerima, mi smo samotnjaci. Preko Smoljanca, gdje je novi kamp Plitvice, debelo van našeg budžeta. I nadalje na Vaganac prema Ličkom Petrovom selu.
Sve vrvi od odlično sređenih kuća za rentanje. Znači posla ima. Nek tako i ostane, samo nemojte prirodu sjebat. Kako se udaljavamo, tako i nestaje kuća za odmor, ima više žica i ovaca, a u daljini znaš da je Bosna. Kak? Pa samo planine iskočiše iza ćoška. Ljepota zelena i visoka. LPS, skrećemo ulijevo ( nikad udesno), prema Željavi. Za one koji ne znaju, aerodrom Željava, najveći projekt JNA, aerodrom ukopan u planinu.
Ostalo sami proguglajte. Kak nismo nikad bili, usput pitamo domaćeg čovjeka jesmo li na pravom putu. Jeste. Taljigaj. Ma jesmo. Tabla Željava se ne vidi od naljepnica pokeljenih po njoj. Da ne bismo zaboravili da smo ipak na selu, susret sa dva ozbiljna psa. Nikad nije ugodno, ali uvijek dobro završi. Nestade kuća, ostade asfalt i šuma oko nas. I izleti iza zavoja avion, na ulazu u komplex. Stajemo, fotkamo, penjemo se, ko mala djeca.
Mada smo djeca i dalje u duši. Fotosešn obavit, ajmo na ozbiljne stvari. Raslinje je obgrlilo cestu, cesta puna rupa, ustvari nemaš pojma gdje si. Samo pedalaš dalje. Ugledasmo neke kampere. Znači nismo daleko. I tako u razmišljanu gdje smo, otovri se dio prašume, ljudi, auti, murija, motori i ulaz u hangar. Sve u zelenom, miriše na vlagu, svi nasmijani, nitko napušen. Palimo svijetla na biciklinima, vonderice na glavama i “ulijećemo” poput Galeba, Jastreba, MIG-ova unutra.
Betona na bacanje, dio razbijen valjda explozivom i od vlage u hangaru se skoro niš ne vidi. Pokušavamo se malo probiti unutra, ali se ne vidi ni metar pod svjetlima. Odustajemo. Ali ne izlazimo. Kak je lijepo svježe unutra. Tko će sad na pakao asfalta. Vozamo se po pisti nekih 2 km, pa se vratismo, trebalo bi imat ipak auto ili motor. Ali zanimljiva stvar. Ono vozaš se i zajebavaš na samoj granici i nitko da trepne. Ali ima caka- ZABRANJENO ZAUSTAVLJANJE.
Ostavismo nekadašnju eskadrilu u srcu planine i dalje svojim putem. Taljigamo obilaznom cestom za kamione oko Plitvica. Cesta široka, gušt za pedalat, sam da nije ubrdo. Ali i pogled očarava. Na ličko polje, dijelove piste, prekrasno. Mi u hladu. Zaustavlja se auto. “Zdrastvujte, eta daroga k Plitvice?” Ostajem malo zbunjen ruskim, ali kaj je tu je. “Konečno, toljko prjamo. Na glavnoj daroge, napravo.” “Spasiba.” “Pažalstva.” Odoše braća Rusi trošit pare.
Ja od pričanja ruskog moram zapalit pljugu. Nisam ovoliko ruski pričao još od Constance u Rumunjskoj, kajd mi je neki lik uvaljivao premijeru filma o Isusu. Eto nas na D1, opet, nažalost. Ne znam, di se rode,t ko im da vozačku, ali kad ti idiot sa šleperom sjedi na guzici, trubi i pokazuje da se MAKNEŠ sa ceste… Sva sreća takvih idiota ima malo, i kad trube znači da te vide, pa te možda i zaobiđu dovoljno daleko.
Stajemo u Korenici, ispred vječnice gradske, bez imalo srama kuhamo klopu u hladovini. Najedeni, popunjavamo zalihe, častimo se sa sladoledom. Jest, da smo u Lici, ali vruće je opako. Još malo boxanja sa prometom. Bez uvrede, ali najgori vozači kamiona su sa ST tablama ( ne nije Stara Pazova ). Počinje onaj dio Hr, koji volim, nepregledne livade ko u Teletabisima. Ali ga moramo brzo napustiti. Prije skretanja za Frkašić, vidjeh tonu tepiha, ćilima kako se suši ispred kuće. Kako smo malo kratki sa vodom i ne znam gdje ima vode dalje na putu ( nisam nikad vozio), bolje bit siguran. Ulazim u dvorište, vičem Gazda, Gazdarice. Tišina. Čujem korake iz kuće.
Očekujem stariju gospođu ili gospodina, a kad ono izlijeće djevojka u tajicama. TILT. Trebamo vode. Jel može sa česme? Ma može. Odakle? Novi Sad. Oooo. A vi? Zagreb, putujemo gdje nam dozvole. Srećan put. Hvala. Ćao. Ćao. Ćao. Odvajamo se sa D1 na Frkašić. Raj. Nema auta. Nema nikoga. Ima sela i kuća ali nisu uz cestu. Prezimena pišu na tablama uz cestu, valjda da poštar zna. S desne strane nepregledna ravnica sa točkicama po sebi ( bit će ovce).
Lijevo od nas Plješivica nas gleda mrko. Onda se cesta izravna u pravac, drito u planinu i mi je poslušasmo. Sve je bilo ravno, dok nije počelo ubrdo, oštro ubrdo. Odustajemo od pedalanja na mjestima, preteško je. Prolazi nas kamper, Firmom Krstić iz NS. I on se muči i dimi po ovoj cesti. Na jednom usjeku tako puše, da nas je skoro odnijelo. Ali bar ima hlada i nije pakleno. Kratimo odmor uz banane i pljuge ( ja). Tu sam prvi put i oduševljen prirodom. Žao mi što nikad ranije nisam tu navraćao. Ali ponovo budem sigurno. Nažalost, zaboravih na spomenik u Bijelim Potocima, tak, idući put. Lagano odvaljujemo preko Kamenskog. Prekrasan spust po ludo širokoj i dobroj cesti vraća osmjehe na lice. A tek ravanca spust u Donji Lapac.
Okružen planinama, kao da ga netko namjerno ovo napravio. I tu počinje raditi mozak. Plan je noćenje uz izvor Une. Ali do tamo ima za pedalat. A mi podosta umorni. Ovdje ima mjesta, ali nema vode. A ima izbjeglica. Njih nas nije strah. Ali ima murije. Nije nas ni njih strah, ali nam ne buju dali spavat na miru. Jbga, rade svoj posao. I tak se spuštamo sa osmjehom. Ozeblin nas gleda i zove. Drugi put, planinarski vrše. Nemamo gojze. A bez njih gore ne idemo.
Dućan, popuna zaliha. Odluka pada, noćimo u Donjem Lapcu, u pansionu Vukša, kod Mire i Voje. Prekrasni i otvoreni ljudi. Ivor spravlja večeru, ja perem suđe. Kupili pivo Nektar koji obojica pijemo. Ćakulamo sa domaćinima o svemu i svačemu. Kako noć pada, pada temperatura. Zavlačimo se po deke.
Dan 4. Donji Lapac- izvor Une- Kanjon Zrmanje- Slap Krčić, izvor Krke
Uuuu, kakav spavanac u hladnom, tj. toplom. Odmorni smo prionuli na lagani lički doručak. Ubijamo se u domaćem medu od Voje. Želim kupiti med, ali ima samo ovako, za sebe i goste poslužiti. Loša godina bila. …………
Dan 5. XXXXX
XXXXXXX
Dan 6. XXXXX
XXXXXXX
