Bez brige, ne pišem o čudesima Danske, Nizozemske, Mongolije, Južne Koreje i inih zemalja gdje se i mozak malo uključi.
Dan je započeo jutrom i Suncem. Kafa je obavila ćenifni posao. Kroasan od sinoć, groždice i brusnice sa orasima za popravljanje krvne slike. Koga( nizozemska marka bicikla) spremno čeka ko zapeta, da je uzjašem i potjeram po bespućima zagrebačke županije. Podno novog rotora, jedini na koji se penjete, ali sad sa semaforima i začudo funkcionira, uhvatih se asfalta od Jadranskog mosta put zapada prema Areni, bivšom cestom tijekom izgradnje rotora. Zagrepčanci znaju gdje sam vozio, ostali nemojte ni pokušavati. Onda malo makadama do ceste koja vodi do napoznatijeg „Zagrebačkog Obrovca“, mada ni žičara nije daleko, ali bar, zasad radi. „Zagrebački Obrovac“- Nova bolnica u Blatu- nikad dovršena bolnica na kraju grada. I tamo prekrasni bike-line koji vodi prema Golf klubu. Taj dio kao da je i dalje neotkriveni biser grada za relaksaciju, odmor, roštiljanje…
Zelenila na bacanje, klupice, roštilji, samo treba malo izbiti iz glave promenadu po Bundeku i Jarunu i guštanje je zagarantirano. Cugu sami donosite. I tako dojdoh do Golf centra, napustih asfalt, uhvatih se makadama. I malo pomalo dođoh do Lučko lakes sa najvećim jezerom Ontario. Ustvari taj dio je odteretni kanal Sava-Odra. A u stvari je prekrasan krajolik sa jezerima, šumom, ribičima, prekrasnim pogledom na Sljeme, Savom ispod nosa…
Ono kaj me je fasciniralo su registracije auta oko jezera. I to nisu samo auti, nego šatori, kampice ribiča koji provode dane u iščekivanju ulova. Dakle- Austrijanci, Švabe, Slovaci, Česi, Mađari, a ima i Karlovčana. Jedino ovaj mir i spokoj remeti buka sa obilaznice. I tako uz nasip pičim ispod Jankomirskog mosta pa nadalje do Podsusedskog mosta. Makadam je OK. Od Jankomirskog je bolje voziti dolje uz nasip, jer gore, na nasipu je uski kolotrag, kojeg je neki intelektualac nasuo sa šoderom. I tako kontam, ovo je prekrasan bike trail, koji nije nigdje označen, ucrtan a kamoli da su negdje table postavljene.
OK , za postavljanje tabli treba proći proceduru i platiti kao da putujete u Svemir, a ne po makadamu. I, OK, hrvatska zbilja je tek počela. U Bestovju se hvatam bike-staze koja je lijepa, nova, ima rasvjetu, još samo fale GO-GO plesačice, lijepo vodi kroz Bestovje i dojdete do Strmca, pa nadalje do rotora na staroj Samoborskoj i tu je priči kraj. Dalje se na muci poznaju junaci. I naravno niti jednom oznakom ne znate da je tu negdje u centru civilizacije bike-staza. Ali ima i gore. Dakle od rotora prema Samoboru, nastavih protivno svim Zakonima o sigurnosti u prometu voziti po trotoaru iliti nogostupu do zadnjeg rotora gdje se spušta cesta iz Svete Nedjelje. Eto, zahvaljujući GPSu i modernim čudesima, nađoh ulicu Padež, skretoh u nju i laganini po asfaltu i kasnije po makadamu.
I u daljini se nazire novo ruho i čudo hrvatske arhitekture. Bike staza koja povezuje Svetu Nedjelju i Samobor. Hvale vrijedan projekt, omogučit će žiteljima dvaju gradića nesmetano prometovanje biciklima, skuterima, romobilima , dječjim kolicima, uživanje u cvrkutu ptica, kreketanju žaba, lepetu krila preplašenih ptica, pogledu na Sljeme, Samobrosko gorje… ako ikad pronađu gdje se nalazi ta famozna staza. Jer jedine oznake da staza fakat postoji, da nije duh na papiru u nekom ministarstvu, jesu na samom početku staze iz oba smjera. Ali kao doći do njih- klasično Hrvatsko- snađi se druže.
Htio bih jednog dana, moći na neku od recimo petlji, mislim da bi riječka obilaznica bila savršen izbor ( iovako je pomalo konfuzna) i poskidao sve table sa putokazima. Pa da vidimo spektakl. Staza sa Svetonedeljske strane bu imala i rasvjetu, mada ne znam čemu. Jer po noći ko dojde z biciklinom mora imati svijetla, jer bu ga murija „rebnula“ ak nema. A zaljubljeni parovi više vole mrak neg svijetlo. I taman položeni novi asfalt na jednom mjestu već režu i prekopavaju i buju valjda stavili odvodne kanale zbog voda koje se nakupljaju i plave stazu.
Dragi projektanti, ak to niste znali kod projektiranja, … ne smem puno zajebavat da me netko ne bu tužil. I da, ima dva lijepa odmorišta sa stalcima za bicikline. Vraćah se istom rutom, sa istim mislima. I sjetih se Hansa, Pierra, Jan- Clodea, Olaf Gunar Sorentsena, Anike, Edit, Štefi i svih inih cikloturista koji prolaze kroz našu Lijepu našu, kak bi mogli uživati u ljepotama, van prometnica, u tišini i ljepoti prirode koju imamo, samo kad bi znali gdje biciklirati. Šteta. I na kraju, kad sam u sebi izvrijeđao, nježno, sve one koji ne rade svoj posao oko ovakvih stvari, sustigla me kamena kazna. Uleti kamićak u rotor stražnje kočnice, izbije feder, satare pakne. Pravda hrvatske birokracije je sve prisutna i odmah djeluje.
Sve to rastavih i do doma samo sa prednjom kočnicom, pomalo.
